Sudski tumač za hrvatski jezik

Sudski tumač za hrvatski, Beograd

Tražite sudskog tumača za hrvatski jezik? Pozovite nas ili nas kontaktirajte putem emaila

Hrvatski jezik je standardni južnoslovenski jezik koji je kroz istoriju obuhvatio nastanak više pisama, u koja spadaju:

• glagoljica (od 10/11. veka – 17. veka)
• bosančica ili zapadna ćirilica i (od 10/11. veka – druge polovine 18. veka)
• latinica (od 14. veka do renesanse).

Prvi pisani spomenici Hrvata na slavenskom jeziku su Bašćanska ploča, delovi Kločevog glagoljaša, i Valunska ploča. To su tekstovi na staroslovenskom jeziku sa elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom. Međutim, pravo doba pismenosti i književnosti na hrvatsko-crkvenoslovenskom jeziku nastaje kasnije, u 14. i 15. veku.

Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem 15. veka. Sledeća važna pojava je raslojavanje staroslovenskog kao i dijalektička diferencijacija. Od 12. – 15. veka, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave niza dijalekata koji se mogu klasifikovati u tri narečja:

• čakavsko (od 13. – 17. veka),
• štokavsko (od 14. veka – Preporoda) i
• kajkavsko (od 15./ veka – Preporoda).
• Međutim, izuzetno je zanimljiva pojava interdijalekta na kojem se piše još značajnih književnih dela. Taj mešani jezik karakterističan je : čakavsko-štokavsko-kajkavski (uglavnom u 17. veku).

U prvoj polovini 19. veka, Hrvatsku je zahvatio Ilirski pokret, i u Hrvatskoj je počelo nacionalno buđenje među gradskom inteligencijom. Najtrajnija dostignuća pokreta su na polju buđenja nacionalne svesti i samopouzdanja, i na polju jezičke standardizacije. U ovom periodu su bitne Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije i na formalnom hrvatskom jezičnom ujedinjenju. Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja tog doba je i tzv. Bečki sporazum pet hrvatskih pisaca i filologa i dva srpska. Taj sporazum nastao je kao posledica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija. Druga polovina 19. veka je u Hrvatskoj obeležena borbom tzv. filoloških škola. Posledice i trajne zasluge mladogramatičara (ili hrvatski vukovaca) iz ovih škola su stabilizacija hrvatskog pravopisa na glasovnoj osnovi, i utemeljivanje standardnog jezika na novoštokavštini. U drugoj polovini 19. i na prelazu u 20. vek, hrvatski jezik je konačno jezički standardiziran u svim glavnim karakteristikama, tj. ostvario je elastičnu stabilnost. Štokavski ili novoštokavski je postao osnova hrvatskog standardnog jezika. Čitav 20. vek, obeležen je snažnim uplitanjem politike u oblik hrvatskog jezika. Tokom [SFRJ] došlo je do potiskivanja imena hrvatskog jezika i utapanja u dvojni naziv (srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski). Raspadom SFRJ obeleženo je novo doba u kojem se hrvatski reafirmisao u standardni jezik.

Kontakt